Osnovna škola Ljubešćica

U busu nismo bili sami, pridružili su nam se učenici i učenice Osnovne škole Martijanec s kojima smo putovali cijelim putem. U Vukovaru najprije smo poslušali predavanje „Domovinski rat i Bitka za Vukovar“. Na tom predavanju, uz prezentaciju i kratke videe, pobliže nam je opisan početak Domovinskog rata i sama Bitka za Vukovar. Nakon predavanja krenuli smo prema izložbenom prostoru „Memorijalniog centra Domovinskog rata koji se brine o održavanju sjećanja na Domovinski rat i na žrtve Vukovara. Unutar nekadašnje vojarne, postavljene su pomalo uznemirujuće slike stradalih vojnika, makete bombi te jedan ratni avion. Priče preživjelog časnika, gospodina Anđelka, svakako su bile vrijedne slušanja jer govore o tome kako je potrebno biti smiren u slučaju ozljede za vrijeme rata te kako je potrebno biti promišljen kako bi se sačuvala živa glava. Van vojarne, bili su izloženi tenkovi, avioni te ostala ratna vozila koja smo mogli razgledati izvana pa i iznutra. Nakon ručka posjetili smo „Gradski muzej Vukovara“. Muzej je osnovan 1946. godine, a prvi put je otvoren 1948. godine. Unutar muzeja nalazi se 1500 umjetnina. Pogledali smo i dokumentarni film o Vukovaru prije i nakon rata. „Muzej vučedolske kulture“ također je vrijedan spomena, od vučedolskih kola pa sve do iskopanih kostiju i nekadašnjih vučedolskih kuća te poznatih materijalnih izvora kao što su „Vučedolska golubica“ i „Vučedolska čizmica“.  Meni osobno najljepši obilazak bio je obilazak „Vukovarskog vodotornja“. Neprocjenjiv pogled sa samog vrha tornja teško će se zaboraviti. Stigli smo do hostela „Dubrovnik“ gdje smo raspakirali stvari, a zatim pošli u grad. U gradu smo imali dovoljno slobodnog vremena da nešto pojedemo i popijemo pa čak i da nešto kupimo u obližnjim dućanima. Nakon napornog dana, pješice smo krenuli prema hostelu gdje smo odspavali i spremili se za drugi dan. Drugi dan je započeo sporo jer smo te večeri svi bili previše uzbuđeni da bismo spavali, ali morali smo se brzo razbuditi kako bismo se na vrijeme spremili za odlazak iz hostela. Busom smo krenuli prema „Trpinjskom putu“  tzv. „Putu spasa“. „Put spasa“ bio je jedina poveznica Vukovara i ostatka Hrvatske. Preko tog, tri kilometra dugog puta, prenosila se hrana, lijekovi, oružje pa čak i ranjeni ljudi iz Vukovara. U „Crkvi sv. Filipa i Jakova“ pogledali smo video u kojem su prikazani prognani ljudi, ljudi koji su morali napustiti svoje domove kako bi preživjeli. Nakon toga uputili smo se prema „Memorijalnom groblju“. Na tom groblju nalazi se 983 bijela križa, jedan križ za svaku, nepoznatu, poginulu osobu. Dva bijela križa od iznimne su važnosti jer su posvećeni najmlađoj i najstarijoj poginuloj osobi. Stigli smo i do „Ovčare“, mjesta koje je krilo strašne tajne. Na tom mjestu je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika. Mladen Novak jedini je uspio pobjeći iz vozila prije nego li je došao do same Ovčare te je prvi ispričao strahote o tom mjestu. „Vukovatska bolnica“, iako je danas obnovljena i u uporabi, također ima mnogo toga za ispričati. Najzanimljivija priča bila mi je priča o „krmači“, bombi koja je probila kroz krov bolnice te na sreću nije eksplodirala. Hodajući donjim djelom bolnice, moguće je vidjeti rupu na stropu koju je bomba napravila te sobe u kojima su bili smješteni ranjeni civili, vojnici te djeca i žene. O „Veleprometu“ i „Borovu“ više nam je ispričala gospođa Marija koja nas je vodila Vukovarom. „Borovo skladište“ za vrijeme rata bilo je preobraženo u improviziranu bolnicu te se nakon rata nije obnavljalo. Nakon svih zanimljivosti poslušali smo prezentaciju „Škola mira“ koju nam je predstavila vojnikinja gospođa Tamara. Govorila je što je mir i zašto je važan. Za sami kraj, našoj pa tako i ostalim školama, bio je organiziran zabavni kviz u kojem su sudjelovali Borna Petak i Vinko Španić.  Nakon zabavnog, poučnog, ali i napornog putovanja Vukovarom, došlo je vrijeme za polazak kući.

Svakako bih preporučila svima da bar jednom odu  u Vukovar jer, nakon svoje tragične povijesti, stvarno zaslužuje nositi ime „Grad heroja“.

Marija Kranjec, učenica 8. r.